AHMED BURIĆ: Drugo pismo ubijenom prijatelju

08 Jun 2012

Svijet, danas, definitivno, nije dobro mjesto za život. Nekad mislim da je tebi, nekako, bolje. Možeš misliti kako je sa nama!?

Relativno dugo Ti nisam pisao, nešto oko dva mjeseca. Ne zato što nisam imao o čemu, svijet je danas superbrza, nerazumljiva ludnica u kojoj svaki dan možeš nešto napisati.

Prvo pismo ubijenom prijatelju

S druge strane, nevoljko se uopće laćam posla da pišem tebi. Šutnja je razgovor s mrtvima, a uvijek kad bacim pogled na brda oko grada sjetim se koliko mrtvih leži u grobovima posutim od prošloga rata.

Ko sam ja da sudim mrtvima? Ipak, imam tebe. Ti ćeš me razumjeti.

Svijet je, inače, bankrotirao: spisak zemalja čije se ekonomsko opravdanje, blago rečeno, klima, je velik: Grčka, Španija, Portugal, Irska – jednostavno ne mogu vratiti svoja zaduženja.

Tu je, negdje, i Italija. Govorim Ti samo o uspješnim i bogatim zemljama. Za ove lohotne, poput nas, i sam možeš zamisliti: devedeset odsto svijeta živi na ivici egzistencije, dok jedan posto ubire sav profit.

Kao u doba kolonijalizma. Svijet, danas, definitivno, nije dobro mjesto za život. Nekad mislim da je tebi, nekako, bolje.

Možeš misliti kako je sa nama!? Mi, ako ćemo ruku na srce, nikad ni nismo bili Svijet – osim ako ne računaš ono malo godina prije i poslije Olimpijade. Mi smo osiromašeni. I poniženi.

Naš je, zapravo, najveći problem da sve poredimo s tim vremenom. A to je bilo prije dvadeset i osam godina. Svijet došao do 2012., a mi smo ostali u 1986.

Samo što nema više onog zanosa i onih ljudi iz tih godina, pa mi Sarajevo izgleda kao neki grad duhova. Kao da se sve jednom dogodilo i više se neće događati.

I mi smo, naravno, bankrotirali. Tri i po godine nakon tvoje pogibije, završen je rat.

Bosna i Hercegovina je mirovnim ugovorom u Daytonu podijeljena na Federaciju i Republiku Srpsku. Ta dva entiteta su trebala živjeti skupa, u nekakvoj kohabitaciji, a u stvari je tako da su to dva odvojena svijeta. Kad odeš u, recimo, Lukavicu – to ti je kao Požarevac. Kad odeš u Buća Potok, to ti je kao Kosovo.

“Jebe mi se i za Požarevac, i za Kosovo”, rekao bi ti. I bio bi u pravu.

Uzmi da vratiš

Premijer ovog nečeg što se zove Federacija kaže da je jedini način da država nastavi funkcionirati, to da država uzme milijardu dolara od MMF-a. Dakle, da uzmeš kredit kako bi vratio kredit.

Inače, ponekad slušam ekonomske “eksperte”. Baš ništa ih ne kontam. Skoro svi su išli u Ameriku ili Englesku završavati neke kurseve biznisa od po tri mjeseca ili više, ali ja nikako da uhvatim logiku kako je moguće uzeti kredit kojim ćeš vraćati kredit?

A tek kad počnu pričati o “osiguranju novca”? “Kreditnim proizvodima”, “papirima”… Čovjeku se zavrti u glavi.

Kad o tim stvarima piše Joseph Stiglitz, inače nobelovac iz ekonomije, super pametan tip, dopao bi ti se, to razumijem. Ali, kad ovi naši krenu to razlagati, ostanem bez riječi. Ali, negdje, osjećam da je sve to skupa jadno.

I nije tako samo u ekonomiji. Kad se govori o stvarima o kojima nešto i znam –medijima, politici ili nogometu – opet ništa ne razumijem.
Ljudima kao da je ispran mozak. Kao da su programirani da govore tako kao da sami sebe ne razumiju. Da sami sebe varaju.

Glavna tema je, trenutno, usvajanje budžeta. Meni se čini da to nema nikakve veze, da se radi o tome da ljudi koji su sada na vlasti samo do u nedogled žele ostati na vlasti, jer je to jedini siguran “posao” koji možeš imati.

Što se sigurnosti tiče, nikad nije bilo više policije, a da je život tako malo vrijedio. Nesigurnost se osjeti na svakom koraku. Uvijek moraš biti jako oprezan.

Prošle sedmice poginula su dva momka, jedan se utopio u Miljacki, a bavio se ekstremnim sportovima, nikome nije jasno kako je s tolikim znanjem i spremnošću mogao stradati na buku kod Vijećnice. Drugi mladić, stradao je tako što je u autu stajao na semaforu. U njegov automobil se zabio 18-godišnjak, pijan, bez vozačke dozvole. Obojica su išli u moju osnovnu školu – ona se sad zove Musa Ćazim Ćatić – i sjedjeli su zajedno u klupi, baš kao ti i ja u srednjoj.

Stid pred egzekucijom

U policiji se, za to vrijeme, vodi politička borba ko će zasjesti na vlast.

Na sve strane se krade, puca, tuče, ubija. Previše je smrti, u zadnjih desetak dana bio sam na pet sahrana, odnosno dženaza. Imam osjećaj da ne bi bilo ništa gore da policije uopće nema. A onda, imaš idiote koji se nad tek zatvorenim grobom svađaju kaže li se sahrana ili dženaza.

Kao da smo osuđeni na smrt. Ispunjavamo osnovne funkcije, čekajući spuštene glave šta će nam se sljedeće narediti. Čekajući egzekuciju.

Jučer sam, na povratku s pijace, sreo čovjeka iz naše generacije. Znaš ga dobro. Mršav je, i slab, i na trenutak me je obuzeo stid što u kesama nosim nešto s pijace.

Nisam ga mogao pitati ima li ručak za taj dan. Nisam ga ništa pitao. Znam da bi me ti ispsovao zbog toga.

Stid me je bilo da mu ponudim da ga nahranim, nisam znao kako će reagirati, a s druge strane, ovaj je kontekst, i ovo društvo, od svih nas, pa i od mene, mene napravio bešćutnu beštiju koja drži do nekakvih konvencija i iz vlastitog snobizma, ili komocije, đavo bi ga znao, pa neće pitati druga “jesi li gladan?”

A na vlasti je, nominalno, ljevica. Koja sada kooptira desnicu, da bi sačuvala svoje neuspjehe i prikrila lažna obećanja. Ljudi su sluđeni, i ne znaju šta da misle o tome.

Niko se ovome ne može radovati

Znaš šta ispada najgore? To što ni oni koji su protiv nas, koji nisu za to da ovaj grad, ili ova zemlja uopće postoje, ne mogu uživati.

Našoj, duhovnoj, materijalnoj bijedi se niko ne može radovati. Ona je tolika da, bez obzira koliko neljudskosti nosili naši neprijatelji, ne mogu baš ni otvoreno likovati nad poniženim protivnikom.

I da ti još nešto kažem: ova priča nije samo moja. U njoj će se prepoznati puno ljudi. Ali, niko, baš niko neće poduzeti ništa.

Izabrali su novog ministra sigurnosti: vlasnika novina. Inače, novinarstvo više nije posao. Možeš biti sluga ili nezaposlen. Taj tip je, inače, još juče mogao biti pred optužbom za organizirani kriminal, a sutra i naredne najmanje dvije godine će biti vlast.

Jedina zaštićena kasta u ovoj zemlji su političari, i oni koji ih direktno služe. Nikome nije oduzeta imovina, nijedan nije primjerno kažnjen. Ljudi koji se bave polulegalnim biznisima se po kafanama javno hvale kolike procente daju ministrima, poslanicima, članovima Predsjedništva…

Mi tu ne možemo ništa. Šutimo. Zato ti i pišem. Jer, šutnja je razgovor s mrtvima. Ukoliko mi svi skupa već nismo mrtvi.

(Radio Sarajevo)

Podelite ovu stranicu!