Afera “Oružje”: Automatske istine

16 Sep 2014

Podsetnik: Kako je to izgledalo 1991. godine

Serijom tekstova portal „Autonomija“ vas podseća na ratne i krvave, namerno zaboravljene devedesete godine. Ponovo objavljujemo priloge iz štampanih medija iz Srbije i zemalja bivše SFRJ. Tekst „Afera “Oružje”: Automatske istine“ objavljen je u sarajevskom listu „Nedjelja“ 21. aprila 1991. godine. Autor teksta je Tihomir Loza.

Političko pitanje nad aferom koja potresa BiH nije u tome da li je famoznih 1.119 pušaka bilo namijenjeno nekom srpskom kraju (to bi trebalo da je prvo policijsko pitanje), nego zašto su svi ostali automatski posumnjali da je bilo upućeno baš negdje tamo blizu u Knin, Bileću, Banjaluku…. a što je politički gotovo isto kao da jeste

Afera sa transportom 1.119 automatskih pušaka tipa M-70 AB2 kroz Bosnu i Hercegovinu ima dve dimenzije: faktičku i političku. Faktičko stanje u ovoj stvari još nije utvrđeno (preciznije – nije usaglašeno), a i kada organi, koje bismo da je sve normalno mogli u ovome smatrati nadležnim i mjerodavnim, ponude fakte, oni sasvim sigurno neće biti jednodušno prihvaćeni. To su ujedno i konture političke dimenzije afere, koja je, za razliku od one činjenične, već sada kristalno jasna i saglediva.

Javnost, ipak, raspolaže sa određenim brojem podataka koji, izgleda, nisu sporni. U 23.05, 9 aprila, radnici goraždanske Službe javne bezbjednosti zaustavljaju tri kamiona s oružjem. Pored pušaka, u kamionima su i: Dragiša, Zlatić, Božidar Vukmanović, Milasko Jovanović, Momčilo Radojević, Milinka Živanović, Petar Brzaković i Jugoslav Radaković.

Zvanična verzija tvrdi da se radilo o “rutinskoj kontroli”, dakle, o metodu slučajnog uzorka, ali u javnosti se paralelno pojavila i pretpostavka da je u pitanju presretanje signalizirano povjerljivom dojavom bh. MUP-u. Bilo kako bilo, milicionari su, posumnjavši valjda u autentičnost papira koje su pronašli kod vozača, pozvali Stevu Harambašića, dežurnog oficira u Vojnoj pošti 9802 u Visokom, od koga su dobili jasan odgovor da oni nikakvo oružje ne očekuju. To je potvrdio i viši oficir Miličević, uz konstataciju da njima oružje uvijek stiže vozom i danju.

nadani12049103U najmanju ruku je zanimljivo da se MUP-u sutra javljao izvjesni oficir Golubović iz garnizona u Ustikolini, raspitujući se šta je sa oružjem, jer se iz Goražda u Visoko obično ne putuje, niti je ovaj “Zastavin” transport tako namjeravao, preko Ustikoline. Ali biće da čuđenju nema mjesta, jer se u cijelom slučaju pojavljuje niz neobičnih stvari.

Dobrila iz UNISA

Javnost još nije saznala šta se tačno dešavalo sa konvojem od ponoći do 17.15 sljedećeg dana, kada se on pod policijskom pratnjom pojavljuje na ulazu u Sarajevo, gdje mu Ministarstvo informacija Vlade BiH, predvođeno zamjenikom ministra Mustafom Mujagićem, organizuje doček, koji se pretvorio u mali šou-program za novinare na kome su prikazani kamioni, vozači, pratnja i – puške. Ni vozači, ni oružana pratnja, ni, kako on sam sebe voli oslovljavati, doministar Mujagić nisu mogli pružiti nikakve ubjedljive odgovore na mnoštvo pitanja koja su se nametala.

Tako će do daljnjeg ostati nejasno otkud izvjesna Milinka Živanović u jednom od kamiona, jer objašnjenje da je to “komšinka” koja je samo iskoristila priliku da se besplatno preveze od Kragujevca do Visokog gdje joj sin navodno služi vojsku, istovremeno je i argument da se “Zastava” i JNA optuže za skandaloznu neozbiljnost.

Osim toga, činjenica da se i njeno ime nalazi na putnom nalogu nikako se ne uklapa u ovu verziju. Zabunu svakako unosi i rečenica koja piše na jednom od naloga: “Vozač da se javi Dobrili u “Unis” Goražde”. Ko je Dobrila, zašto se “vozač” njoj trebao javiti, da li se javio, otkud da na jednom tako osjetljivom dokumentu kao što je putni list za transport oružja stoji nešto što je ili puka trivijalnost koja s radnim zadatkom nema nikakve veze (pa aktere opet predstavlja krajnje neozbiljnim) ili tajna šifra (što nas, konzumente afere, čini krajnje nepoverljivim i bojažljivim prema akterima).

Vozači kamiona i ljudi iz oružane pratnje tvrdili su da je oružje namijenjeno Vojnoj pošti u Visokom na bazi ugovora koji je potpisan još 1986. godine. Međutim, “Vreme” u posljednjem broju navodi podatak da je Fabrika namenske proizvodnje zavoda “Crvena zastava” ovih 1119 pušaka proizvela po narudžbenici izvjesne vojne pošte iz Pančeva od 22. marta 1990.

nadani039100020Direktor spomenute fabrike, pukovnik Vukašin Filipović, šta više, tvrdi da je transport na put i krenuo po nalogu te vojne pošte iz Pančeva, i to 9.aprila u 18.00. Nameće se pitanje otkud da vojna pošta iz Pančeva naručuje puške za vojnu poštu iz Visokog, te konačno otkud da se u Pančevu izdaje nalog da neka roba krene u Visoko?

Ali Filipovićeva izjava otvara još nekoliko nedoumica: “Mi od početka prevozimo oružje kamionima ili železnicom shodno tome ima li stanice u blizini odredišta… Transport je krenuo 9.aprila u 18 časova iz fabrike, sa našom uobičajenom oružanom pratnjom (dva čoveka, u prvom i trećem kamionu). Sva prateća dokumenta su bila u redu, a Uprava za nabavke u SSNO ima sve podatke. Putovalo se noću zato što su vozači imali zadatak da rano izjutra robu istovare u Visokom i da u povratku iz fabrike “Zrak” u Sarajevu utovare robu (nišanske sprave” za nas, da ne idu prazni natrag.” Filipovićevo objašnjenje zašto je oružje putovalo kamionima teško može da zadovolji, ako se ima u vidu da “stanica u blizini odredišta” postoji, čak nekoliko u blizini Visokog, pa i u samom Visokom, ako je već Visoko to odredište.

Tvrdnja da su “sva prateća dokumenta bila u redu”, onima koji su imali priliku da ta dokumenta i vide zvuči neodrživo, prvo zato što su krajnje aljkavo popunjena (na njima se čak nalaze i prekrižena jedno ime i dva prezimena: Stanić, Dimitrije i Radojević), drugo, zato što dokumenti nikako ne korespondiraju sa onim “dva čovjeka, u prvom i trećem kamionu.” Naime, ako odbijemo Milinku Živanović, na putnim nalozima pronađenim kod vozača ostaje navedeno šest imena. Ukoliko uzmemo da je Filipović pod “uobičajenom oružanom pratnjom” podrazumjevao po dva čovjeka u prvom i trećem kamionu to znači da je konvoj, zajedno s tri vozača, opsluživalo sedam ljudi. Ako shvatimo da se “uobičajena oružana pratnja” sastoji od, ukoliko ga je “Vreme” precizno interpretiralo, pukovnik Filipović je to i rekao, dva čovjeka u prvom i trećem kamionu, dakle, vozač plus naoružani u prvom i trećem, a u srednjem samo vozač, ispada da je ljudi pet, ali ipak manje od sedam ljudi. Zašto?

Ipak, sve ovo izgleda čak i uvjerljivo u poređenju sa objašnjenjem zašto se putovalo noću. Ako Filipoviću uzmemo zdravo za gotovo, ispada da su vozači prema nalogu u roku manjem od 24 sata trebali da pređu dionicu Kragujevac-Visoko-Kragujevac, bez odmora, što je krupan saobraćajni prekršaj. Izlazi dalje da je postojao i neki krupan razlog da oružje Vojnoj pošti 9802 u Visokom nije moglo biti isporučeno u bilo kom drugom terminu, osim 10. aprila “rano izjutra”.

Recimo, da su krenuli 9.aprila ujutro, popodne isporučili robu, spavali u Sarajevu, pa 10.aprila ujutro po “nišanske sprave” u “Zrak” i pravac Kragujevac, zar ne bi bilo logičnije? Ili je možda problem u fabrici “Zrak” koja je, opet, imala neki svoj razlog da robu isporuči isključivo 10.aprila ujutro? Možda u “Zraku” štancuju te nišanske sprave takvom brzinom da uopšte nemaju skladišnog prostora?

MUP Bosne i Hercegovine javnosti je ostao dužan objašnjenje zašto je zamjenik ministra Vito Žepinić u srijedu 10. aprila neposredno prije Dnevnika u 19.30 intervenisao kod urednika Milana Zorića da se informacija o aferi izbaci, a urednik Zorić svakako je dužan reći zašto je pristao na to?

Nekakvo objašnjenje je dužan i narodni poslanik Ivan Bender (iz HDZ-a) koji je tvrdio da je u konvoju postojao i četvrti kamion, i to sa beogradskom registracijom. Kamion je na putu kroz BiH, navodno, negdje nestao, pa se tvrdi da je otišao u pravcu Ustikoline, što se, opet, povezuje sa pozivom oficira Golubovića. Poslanik kaže zasad samo to da je ovu informaciju dobio u skupštinskom foajeu od nekog kolege iz SDA.

Zbrku, naravno, unose i četiri različita datuma na dokumentima konvoja: 4. 5. i 9. aprila 1991. verzija da je sve to razumljivo jer je između 4. i 9. bio vikend slabo se drži, prosto zato što je između istog tog 4. i 9. aprila bio i jedan petak (5. april) i jedan ponedeljak (8.april).

Granice diktiraju jaki

Gotovo je izvjesno da će činjeničnih nedoumica, pa i potpuno novih momenata u ovoj aferi biti još dosta ako zainteresovane strane budu išle do kraja. Ali čak i kada bi JNA i “Zastava” nakon svega pružile neoborive dokaze da je sporni transport zaista bio upućen u Vojnu poštu 9802, a proceduralne propuste kvalifikovali nemarnošću službenika, politički učinak svega što se desilo bilo bi nemoguće otkloniti. Bosanskohercegovački i jugoslovenski kontekst aferi je već unaprijed odredio značenje koje gotovo da uopšte nije determinisano faktima.

Šta više, koliko su ti fakti mutniji, značenje je bistrije. Niko, naime, ni u jednom momentu nije izrazio sumnju da JNA naoružava npr. Sandžačke Muslimane ili Hrvate u zapadnoj Hercegovini, nego je afera, naprotiv, u pamet čak samo prosječno ostrašćenog Muslimana i Hrvata po automatizmu dozvala sliku bradate divizije koja sa jugoslovenski finansiranom puškom o svom srpskom ramenu sije strah po zemlji koja nije ni, ni, ni, već je i, i, i.

nadani12049101Asocijacija možda jeste vulgarno jednostavna, stereotipna (vjerojatno se može reći da predstavlja “polovinu” na ovim prostorima već arhetipske političke reakcije), ali je autentična, te kao i svi politički automatizmi prilično čvrsto korespondira sa stvarnošću.

Političko pitanje nad pitanjima ove afere stoga nije da li je 1.119 automatskih pušaka bilo namijenjeno nekom srpskom kraju (to bi trebalo da je prvo policijsko pitanje), nego zašto su svi ostali posumnjali da je bilo upućeno baš negdje tamo blizu u Knin, Bileću, Banjaluku…

Što je politički gotovo isto kao da jeste. Psihozu konačnog obračuna pod kojom živi većina građana Jugoslavije JNA, naime, neprekidno podgrijava pružajući sve čvršće dokaze da u trenutnim unutarjugoslovenskim raspravama nije ni ideološki, ni nacionalno neutralna. Na takvu njenu pristrasnost skoro već sasvim otvoreno računa srbijanski komunisitčki vrh, o čemu svjedoče i stenogrami objavljeni nedavno u slobodnoj beogradskoj štampi, iz kojih se jasno vidi da Slobodan Milošević zna da “granice diktiraju jaki, nikad slabi”, a mi “…ako ne umemo dobro da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo”, jer “u strukturi sadašnjeg sastava Armije je, otprilike, koliko ja znam 60% Srba i Crnogoraca…” Pa ako Milošević računa sa pristrašnošću Armije, prirodno je da to čine i drugi. Neprirodno je to što radi Armija.

(Tihomir LOZA, Nedjelja, broj 61, 21. april 1991.)

Podelite ovu stranicu!