Skip to main content

TIHOMIR NOVAK: Ne veruj čoveku koji laže

Autonomija 11. сеп 2018.
3 min čitanja

Pre mesec ili dva Vučić je, da podsetim čitaoce, javnosti uputio dve poruke: prva poruka je bila da će se u septembru obratiti Srbima na Kosovu i predočiti im rešenje kosovskog problema a, druga, da će taj govor biti najvažniji govor u njegovom životu.

Nakon prošlonedeljne posete Kosovu možemo samo konstatovati da Vučić nije ispunio nijednu od pomenute dve stvari – niti je izneo rešenje, niti je iskoristio priliku da sroči govor koji će se pamtiti. Makar nedelju dana nakon što je izgovoren.

Što se prve stvari tiče – Vučić je priznao da nikakvo rešenje, pa čak ni njegov nacrt, ne postoji. Možda će ga, kaže, biti za 10 ili 20 godina, ali ono sada ne postoji. Ako nema rešenja, onda, jel, nema ni priznanja nezavisnosti Kosova.

Kada je, pak, o govoru reč, pažnju treba obratiti na deo u kome Vučić kaže – odgovarajući na pretpostavljene primedbe političkih protivnika da je otišao na Kosovo, a da tamo ništa novo rekao nije – da su sve priče o Kosovu već ispričane.

Da li je baš tako?

Naravno da nije. Ispričana je sramotna, rasistička priču o Albancima, priča o primitivnom, intelektualno inferiornom i kulturno zaostalom narodu; o tom – kako reče pisac čije ime Vučić nije propustio da pomene u svom govoru – socijalnom, političkom i moralnom talogu tribalnog i varvarskog Balkana.

Teško je poverovati Vučiću da želi novi početak sa Albancima ako im nudi Miloševića kao velikog srpskog lidera. Ako se ime Miloševića u percepciji Albanaca vezuje uz nešto veliko, onda je to samo velika nevolja i veliko stradanje

Za drugačiju priču o Albancima Vučić, jednostavno, nije imao političke kuraži. Iako u prvom redu namenjen Srbima, njegov je govor adresiran i na kosovske Albance. Oni će, međutim, teško poverovati Vučiću da želi novi početak ako im nudi Miloševića kao velikog srpskog lidera. Ako se ime Miloševića u percepciji Albanaca vezuje uz nešto veliko, onda je to samo velika nevolja i veliko stradanje.

Pominjanje Miloševića kao velikog lidera, mora iritirati i Srbe, pre svega one čije je politički habitus izgrađen na otporu svakoj vrsti imperijalizma i autoritarizma. Jer, uz Miloševića, kao velikog srpskog lidera, idu i velikonacionalističke koncepcije. Te su koncepcije i danas u igri, samo što medijum u kome one nastoje da se ozbilje – više nije isti. Više nije reč o teritorijama, nego o kulturi.

Ako sam dobro pratio, Vučić nijednom rečju nije pomenuo razgraničenje, opciju koja predstavlja njegovu drugu omiljenu preferenciju. Umesto razgraničenja, govorio je o pravu Srba da uživaju sva prava civilizovanih naroda i osnovnoj pretpostavci za to – dogovoru sa Albancima. Dalje od toga nije želeo da ide. Ista prava, naravno, moraju uživati i Albanci, a potreba za integracijom – da parafraziram D. Jovića – integracijom u kosovski demos, ne postoji samo u slučaju etničke manjine Srba, nego i etničke većine Albanaca. Od uspeha te integracije i zavisi kakvi će biti odnosi na Kosovu.

Umesto rešenja, Vučić je u nedelju ponudio švedski sto. U njegovom govoru svako je mogao pronaći svoj omiljeni citat – i „drugosrbijanci“, i nacionalisti, i međunarodna zajednica i, naravno, Lupus Maximus, koji je i ovaj skup iskoristio da ponudi svoj uveličani selfi. Da, po ko zna koji put, istakne da sme ono što njegovi oponenti ne smeju – da i velikima, i narodu, kaže suvu istinu. On to sme i može, zato što je, jelte, i sam velik.

(Autonomija, fotografije: Beta)