Skip to main content

SAŠA ILIĆ: Između onih gore i ovih dole

Stav 22. апр 2018.
4 min čitanja

Političko nasilje odavno je postalo deo svakodnevice, što se može videti kako po agresiji (neo)radikala prema poslanici Aleksandri Jerkov i Šešeljevom radikalskom plesu na hrvatskoj zastavi, tako i po kolebljivoj osudi takvih ispada najviših predstavnika vlasti. Ovo nasilje još je perfidnije i opasnije kada se uđe dublje u sistem i iznutra pogleda život institucija i ponašanje njihovih uprava i zaposlenih. To je naročito izraženo u manjim gradovima u Srbiji o čemu nedostaju izveštaji u javnosti, jer je vlast uspela da zatvori sve medijske kanale kojima bi ova vrsta informacija stigla do nas. Da nema hrabrih pojedinki i pojedinaca koji govore uprkos svakodnevnim pretnjama, rizikujući svoju bezbednost, ostali bismo u potpunom mraku. Tako saznajemo šta se događa na lokalu u Požegi, Nišu, Užicu ili Vršcu. Ali baš zbog toga bezbednost i osnovna prava ljudi koji su se osmelili da se usprotive lokalnoj represiji SNS-a bivaju višestruko ugroženi: egzistencijalno, ekonomski, pa i fizički. Kako funkcioniše sistem odmazde SNS-a na terenu dobro se vidi iz života i rada vršačke bibliotekarke i gradske odbornice Dragane Rakić, koja se oglašava i u listu Danas i na portalu Autonomija. (Pitanje je dana kada će institucije zabraniti svojim uposlenicima da se oglašavaju u medijima.) Njena javna reč, međutim, nije dovoljna da je odbrani od odmazde.

Slučaj Dragane Rakić traje već dve godine. Kažem „slučaj“, jer se po ustaljenoj praksi iz prošlosti sve što izazove eskalaciju političkog nasilja bez mogućnosti odbrane ili pravne satisfakcije, zove „slučajem“ i tako se odlaže ad acta, kao da su time ti pojedinci tobože odbranjeni a njihov status u društvu rešen. Međutim, postati „slučajem“ u srbijanskoj javnosti nije nimalo naivna stvar. S jedne strane, javnost je umirena, a progonjene ličnosti i dalje bivaju izložene šikani, kao što je to primer sa bivšim upravnikom Narodne biblioteke Srbije Sretenom Ugričićem, koji nikada nije prestao da bude „slučaj“, jer se njegova „krivica“ perpetuira u pojedinim medijima iz meseca u mesec, uz gotovo razoreni bibliotečki sistem, što je učinjeno od njegove smene u januaru 2012. do danas. Upravo taj bibliotečki sistem je tada prepoznat kao „neprijateljski“ i „teroristički“, pa se s jedne strane upreglo čitavo ministarstvo kulture ne bi li konačno suspendovalo „neprijateljski slovenački program Cobiss“ (o čemu nas je izvestio ministar kulture na obeležavanju 6. aprila u NBS), u kome se knjige obrađuju preko 20 godina, dok s druge strane udružena ministarstva (za rad, kulturu i unutrašnje poslove) koriste bibliotekarsku mrežu kako bi politički sankcionisali neposlušne pojedince koji su se drznuli da misle svojom glavom.

Ovaj sistem institucionalne odmazde omogućilo je usaglašavanje uprava svih institucija sa najvišim vlastima, čime su privremene ili stalne uprave počele da funkcionišu kao istureni štabovi SNS-a koji se, zanemarujući svoju primarnu funkciju, bave isključivo izviđanjem, dojavljivanjem i proganjanjem radnika koji se nisu deklarisali kao kapilarna podrška vladajuće partije. To se u slučaju Dragane Rakić vidi sasvim očigledno, naročito u sprezi između gradskih vlasti (predsednik skupštine grada Vršca Nenad Baroš koji zahteva njen otkaz), lokalnih medija (eVršac koji objavljuje seksističke tekstove protiv nje) i uprave Gradske biblioteke Vršac, na čijem je čelu Vesna Zlatičanin, koja je očigledno po nalogu lokalnih naprednjaka morala da sprovede disciplinske mere protiv svoje radnice. Bibliotekarka Dragana Rakić je pre naprednjačkih sankcija radila kao voditeljka Zavičajne zbirke, za šta je neophodna visoka stručna kompetencija, koju ona ima. Međutim, nakon istupanja u javnosti, kada je kritikovala rad premijerke i predsednika, Rakić se suočila sa odmazdom iz baze, dakle na svom poslu koji je inače savesno obavljala. Pre ovih događaja, bibliotekarka Rakić bila je poznata stručnoj javnosti preko svojih radova iz oblasti digitalizacije bibliotečke građe i istorije zavičajnih kolekcija, a široj javnosti preko vesti o kulturnom programu ove matične biblioteke i zanimljivoj izložbi o „zabranjenim fondovima knjiga“, koje su u prošlosti sačuvane samo angažovanjem izuzetnih pojedinaca koji su u ovoj biblioteci radili, oduprevši se nalozima aktuelnih vlasti, pre 2. svetskog rata, za vreme rata i posle njega, u doba sukoba sa Informbiroom. Danas vršačka biblioteka, upravo zahvaljujući ovim izuzetnim hrabrim ljudima, poseduje preko 200.000 knjiga, od čega čak 5.000 starih i retkih, kao i kolekcije na stranim jezicima – engleskom, francuskom, ruskom, nemačkom, mađarskom, rumunskom – što najbolje svedoči o multietničkom duhu Banata. Da se radilo po nalogu politike dana a ne nalogu struke, fond Vršačke biblioteke bio bi danas upola siromašniji. To, naravno, ne mogu da razumeju ni Baroš, ni Mirović, ni Gojković, ni Brnabić, ni Vučić. Ali to bi pre svih morala da razume direktorka Gradske biblioteke Vršac Zlatičanin, koleginice i kolege u biblioteci, zatim sindikalna organizacija, kao i Zajednica matičnih biblioteka Srbije kao krovna institucija. Ovo bi moralo da razume i Ministarstvo kulture Republike Srbije. U tom smislu, očekivala bi se hitna reakcija svih ovih nadležnih institucija pri pomenu bilo kakve političke odmazde nad bilo kojim članom esnafske zajednice koja, naprotiv, ćuti i mirno posmatra kako se sve to događa nekom drugom, u nadi da će je zaobići nemila sudbina Dragane Rakić.

Zaista, šta se dogodilo sa svim tim vrsnim stručnjacima u bibliotekarstvu Srbije, koji su do pre pet-šest godina bili veliki zagovornici modernizacije bibliotečkog sistema, primene evropskih standarda, intelektualne odgovornosti u struci, otvorenosti za korisnike i solidarnosti. Od svega toga danas nema ništa. Naravno, još uvek postoji onaj ćošak, kao i u Vršačkoj biblioteci danas, koji se zove „EU kutak“ koji služi kao ukras u institucijama ogrezlim u konzervativizmu. Napuštena su osnovna načela struke, koja su podređena aktuelnoj politici devastacije svih resursa koji su građeni decenijama. Uspostavivši duboku saglasnost sa vladajućom politikom, pojedini „stručnjaci“ iz bibliotekarstva dobili su političke apanaže, kao što je sedenje u komisijama na konkursu Grada Beograda za finansiranje i sufinansiranje projekata u kulturi. Kao što smo videli, rezultati tog konkursa su najgori od 2000. do danas, naročito u oblasti bibliotekarstva i književnosti; sve je podređeno partijskim projektima pod naprednjačkim naslovima „Trk u biblioteku“ ili „Ko čita ne skita“.

Nove naprednjačke pretnje koje je indirektno dobila koleginica Dragana Rakić predstavljaju primenu šešeljevske retorike par excellence („Ti imaš dete, mi imamo gepek!“). Najgore je što takvi napadi idu udruženo sa institucionalnom, puzećom represijom, koja se ogleda u pripremi novih aneksa ugovora o radu ili novim sistematizacijama koje predviđaju tehničke viškove i uručivanja otkaza. Na mesto stručnih i odgovornih bibliotekara doći će sinovi i ćerke „stručnjaka“, bivših upravnika/ca i nacionalnih bardova. Ili naprosto neškolovani kadrovici sa članskim kartama SNS-a. Između političkog terora i institucionalnog poniženja najgore je odsustvo solidarnosti, koja je jedini spas kada država potone u autoritarizam.

(Peščanik, Foto: mc.rs)