Skip to main content

IGOR BESERMENJI: Da li naprednjaci planiraju kolektivan beg iz Srbije?

Autonomija 23. мар 2018.
3 min čitanja

Mora biti u najmanju ruku sumnjivo to što naprednjaci ne razmišljaju o sebi i svojima kada kreiraju politiku. Nameće se zaključak da svi oni ili planiraju kolektivan beg iz Srbije jednom kada izgube vlast, ili zaista veruju u neograničene moći predsednika Aleksandra Vučića.

Ne, ne mislim na Kosovo. Kosovo je kao tema odavno izgubilo na značaju u kontekstu onoga što bi moglo da uzdrma vlast Srpske napredne stranke. Radi se o temi koja je u toj meri potrošena da bi je toliko značajnom da može da uzdrma Aleksandra Vučića i njegovu vlast moglo da učini jedino to da, daleko bilo, dođe do nekog međunacionalnog sukoba većih razmera. U najmanju ruku je kratkovido i razočaravajuće to što određeni krugovi demokratske opozicije veruju da bi eventualno priznanje Kosova od strane Srbije, odnosno bilo kakvo rešenje koje bi bilo nezadovoljavajuće za temom Kosova opterećeni deo populacije, samo po sebi moglo da učini naprednjačku vlast manje privlačnom najagilnijem delu biračkog tela u Srbiji.

To nije istina iz dva razloga. Prvo, zato što je Kosovo poslednja tema kojom Aleksandar Vučić okuplja svoje biračko telo. To nisu ljudi koji za njega glasaju zato što je nekakav pretpostavljeni čuvar srpskog pitanja na Kosovu, već su to ljudi koji su za njega, direktno ili indirektno, isključivo interesno vezani. Drugim rečima, okuplja ih novcem i autoritetom naizgled svemogućeg moćnika kojem niko od onih koji mu se suprotstavljaju ništa ne može. I što duže bude trajala Vučićeva nadmoć nad protivnicima, to će njegova prividna svemoć imati mogućnost da ili postepeno uvećava broj okupljenih oko sebe, ili u najmanju ruku održava stabilnom već postojeću kliku ljudi koji moraju da veruju drugome da bi verovali sebi.

Drugi razlog zašto Kosovo u očima stanovništva Srbije neće bitno naštetiti popularnosti Aleksandra Vučića je to što je temom Kosova opterećen procentualno mali broj građana Srbije koji se ne okupljaju ni oko njega, ali ni oko demokratske opozicije, već oko stranaka poput DSS-a i Dveri, za koje smo na primeru beogradskih izbora videli da više ne uživaju relevantniju podršku građana. Govoreći o Vučićevoj politici prema Kosovu, nečemu što je toliko očigledno pitanje kojim se u smislu njegovog statusa niko posle Aleksandra Vučića u Srbiji neće baviti, demokratska opozicija rizikuje da uvredi svoje birače, koji su ionako većim delom pasivizirani i nezainteresovani za aktivno pružanje podrške. Jedini način kojim rešavanje statusa Kosova u međunarodnoj politici može da se odrazi na političku karijeru Aleksandra Vučića vezan je i to samo potencijalno za spoljnopolitički faktor, koji opet nema mnogo veze sa građanima Srbije.

Međutim, ono što i te kako ima veze sa građanima, a vezano je za prvi pasus ovog teksta, jeste to kako će živeti deca u Srbiji. Sadašnja i neka buduća. Dakle, vezano je za kvalitet života. Ako već naprednjačka klika ne misli o ekonomskom statusu svojih građana, nejasno je kako je moguće da ne brinu o sebi i svojim najbližima. Ili, ako to čine, rade to na način koji im zasigurno ne garantuje da će kroz pet ili deset godina moći slobodno da prošetaju ulicama. Razmere partijske države su u Srbiji prerasle i sam pojam partijske države kao takve i verovatno je da će u budućnosti vladavina SNS-a biti primer jednog takvog sistema u kojem si sa partijom mogao sve, a bez nje apsolutno ništa. I nejasno je kako se Vučić i ostali naprednjaci ne pribojavaju reakcije neke nove omladine, besne, frustrirane i nezadovoljne, sa daleko manje emocija a mnogo više inata od svojih roditelja. Omladine koja je danas u nekom ranom tinejdžerskom dobu, dovoljno mlada da je jedino što zna o politici u Srbiji to je da od kada znaju za sebe – politiku kreiraju Aleksandar Vučić i njegovi naprednjaci.

Predsednik bi, osim što brine o natalitetu, trebalo prvo da razmisli šta raditi s decom koja su već rođena i žive u Srbiji. To je ujedno i pravo pitanje kojim bi demokratska opozicija trebala da se bavi, jer je pitanje budućnosti omladine u Srbije najteže pitanje za Aleksandra Vučića.

Aleksandar Vučić je rekao će on lično odlučiti dokle će da vlada. Neka mu bude da će to da potraje. Da li mu je jasno koliko je opasna situacija, nekih 10 godina od sada, gde par frustriranih momaka od 18 godina čiji roditelji nisu mogli ništa drugo u naprednjačkoj Srbiji osim da rade za 250 evra, sedi na asfaltu i gleda kako se na tri metra od njih deca naprednjačke nove elite voze najboljim kolima, dok idu u fensi klubove, a čekaju da im oci predaju garantovane državne funkcije u ruke? Da li mu je jasno koliko je opasno izazvati toliki gnev, frustraciju, bes, kod mladih ljudi u tim godinama, koji bi hteli sve kao i ovi, ali ne može… Mame i tate nisu bili naprednjaci? Ako ne razmišljaju o narodu, da li razmišljaju o sebi, o svojima?

Koja je vrednost svih stečenih privilegija, ako ne možeš slobodno da izađeš na ulicu?

(Autonomija)