Skip to main content

TIHOMIR NOVAK: Cezar srbijanske parohije, provincije i plitkoumlja

Izdvajamo 06. мар 2018.
3 min čitanja

Da nije bilo beogradskih izbora ne bih ni znao da u predsedniku Republike čuči čovek sklon vicevima. Ničim izazvan, Maximus je na jednoj privatnoj televiziji – ako se taj mentalni mehanizam tako zove – izjavio kako je Aleksandar Vučić predsednik svih građana.

Sve do tog famoznog tv gostovanja, živeo sam u, augustinovski rečeno, blaženom uverenju da je Aleksandar Vučić predsednik Srba. Ponavljam – Srba, a ne građana Srbije, ako uočavate i razumete tu malu razliku. Čak, da budem pristojan, ne ni svih Srba, nego samo jedne njihove posebne fele – pravoslavnih Srba. Mnijem kako i među Srbima ima onih operisanih od teizma, onih koji ne veruju ni u kakvog Boga i ni u kakvo pravoslavlje, pa prema tome ni u kakvog svetoga Savu, Nikolaja, plamteće grmove, vragove, anđele i slična mitološka bića. Bića, proizvedena nekontrolisanim konzumiranjem religijskih opijata.

Do zaključka da je Vučić predsednik pravoslavih Srba došao sam bez posebnog mentalnog napora – vizualnim putem i jednostavnom metodom opservacije. Naime, viđao sam dotičnog – hvala RTS i RTV – kako, jadan, unosi badnjak u zgradu predsedništva, kako se krsti, ponizno presavija u struku i popovima celiva ruku. Evo, poslednji put tokom boravka u Lijepoj našoj.

Pored toga, učestvovao je i u stranačkoj kampanji na netom završenim beogradskim izborima i činio sve da diskredituje opoziciju. Ni jedno, ni drugo, ne spada u ponašanje koje građani očekuju od predsednika, naročito ako on treba da bude predsednik svih građana. Stoga mi je i licemerno zvučalo njegovo pravdanje na televiziji da on, kao predsednik Republike, ima pravo da se bavi politikom. A ko mu je to pravo osporavao? Sonja Biserko? Nataša Kandić? Dragi Đilas? Marko Vidojković? Henk Mudi? Ekipa Kalifornikacija? Ko? Naravno da ima pravo da učestvuje i bavi se politikom, samo je pitanje o kakvoj je politici reč – da li je u pitanju državna ili stranačka politika? Transparentna i demokratska ili tajna, arkanska politika?

E, sad, ako u Vučićevom poimanju nema nikakve razlike između ovih politika, ako je to za njega jedno te isto, onda mi se čini da mi, poput vihora iz Alabame, da podsetim na nadimak američkog sprintera Kalvina Smita, jurimo u susret problemima od kojih će nam uši otpadati, a pritisak skakati, da mi rusofili ne prigovore da ih zapostavljam, ko Sergej Bubka.

Ne treba ni reč reći o tome da Vučić svojim ciničnim ponašanjem duva u leđa reakcionarnim, retrogradnim snagama u društvu. Recimo, crkvi, koja se toliko osilila, da bez ikakvog zazora juriša na prava građana. A pre svega građanki. Ili kojekakvim zavetničkim spodobama, koje bi da zabranjuju sve one koje politički tvorac nije napravio na osnovu retard modela. Ili, pak, kucane medije – ali i one druge, električne – koji su zaboravili na finu razliku između informativnih i propagandnih glasila, pa su u ovoj, kao i u prethodnim izbornim kampanjama, za sebe odabrali ulogu stranačkog dobošara. A onda se čude, prenemažu i vape do neba, i oni, i pink društvo nezavisnih režimskih analitičara, što nisu dobili akreditaciju da u nedelju u noć borave u Đilasovom izbornom štabu. Ili one koji smatraju da je nezavisno sudstvo sveže asfaltiran put u haos i anarhiju, itd.

Vučić može sebi da dozvoli arogantno ponašanje, jer se njegova vladavina oslanje na podršku onih koji su uzeli višegodišnje plaćeno odsustvo od logike, zdravog razuma i budućnosti. Svi oni koji preziru demokratiju, njen formalizam i njene procedure, a bogme njih je u Srbiji ko Kineza, našli su u Vučiću svog političkog idola i spremni su da mu oproste svaku glupost, svako izigravanje ustava, svako cupkanje po zakonima, svako skakutanje po boljim običajima, svako ismevanje građanske pristojnosti. Njima je dosta ovih učenih, ovih što zakopčavaju svu dugmat na sakou, što se ne znoje i ne miču usnama kada čitaju Univeralnu deklaraciju o ljudskim pravima, ovih što bi, jelte, leba bez motike, ovih bednih, bledih, jadnih, malokrvnih i cerebralnih. Svi oni koji u politici traže vođu, našli su ga u Vučiću. Svi oni koji u vođi traže Srbina, našli su ga u Maximusu. Svi oni koji u Srbinu traže pravoslavca, našli su ga u naprednjačkom patrijarhu Vučiću. Zato i glasaju za njega. Za harizmarha. Za Cezara srbijanske parohije, provincije i plitkoumlja. Njima nisu potrebne institucije. Kakve, bre, institucije i univerzalna pravila?! Njima je potreban neko koga će razumeti bez suvišne spike, neko ko će bez problema iščupati kvaku sa vrata, neko ko će, kao kakav kriptofeudalni vladar, autoritarno alocirati dobra. Ko Vučić onomad na Kosovu – ovome jarići, onome džip, onom traktor, ovom posao…

Srbija već nekoliko godina tone u živo blato, pa zašto bi Beograd ili bilo koji drugi grad bio izuzetak? Svaki narod, veli gigant nemačkog idealizma, ima vlast kakvu zaslužuje. Mislim da u našem slučaju treba biti oprezan i sa narodom, i sa vlašću. Nije svaka gomila i svaka masa nagurana ispred bine i kamera narod, kao što nije ni svaka vlast legitimna i na zakonu zasnovana. Pojam naroda je duboko kompromitovan i zahvaćen lancem redukcija, najpre etničke, a zatim i konfesionalne. Naravno da se redukcijom može ići i dalje, sve dok se ne dođe do vođe samog. Ja sam narod i ja govorim iz uma celog naroda. Ko se sa time ne slaže, tome će narod presuditi. I tačka.

(Autonomija / foto: Beta)