Skip to main content

VLADIMIR MITROVIĆ: Da li je Novom Sadu potreban spomenik kralju Petru?

Autonomija 23. нов 2017.
4 min čitanja

Da li je potrebno ispravljati stvarne ili izmaštane istorijske nepravde akcijom za podizanje spomenika kralju Petru, koja je ovih dana najavljena, a potom i ekspresno usvojena u lokalnom parlamentu? Da li ćemo tako dobiti još jedan urbanistički fake i time ponoviti bizarne greške, recimo grada Skoplja, koje je na karikaturalni način popunila svoje ulice i trgove spomenicima koji ne samo da nisu bili predviđeni za te lokacije već su i jedno jasno svedočanstvo o spremnosti političkih elita da do bizarnosti ideologiziraju svoj prostor. Da li će i ovaj spomenik ući u bedikire novog ideološkog prepakivanja gradskih sredina u balkanskim državama i da li je to Novom Sadu uopšte potrebno?

Lokacija predviđena, ovoga puta u neformalnim razgovorima, za mesto budućeg spomenika kralju Petru na Trgu republike, u neposrednoj blizini ili nastavku Riblje pijace, značiće u isto vreme jedno sasvim nanovo i bez ikakvih istorijskih osnova potpuno ideološki (re)definisanje zatečenog trga, kao posebnog mesta za sve građane. U isto vreme, taj čin ne uspostavlja nikakvu vezu sa urbanističko-istorijskim nasleđem toga prostora ključnog za zaokruživanjem pešačke zone starog gradskoj jezgra. Znajući današnju podelu političke moći i vlasti, u lokalu i pokrajini, nema sumnje da će se već u propozicijama tražiti monument (verovatno krupna konjička statua) sasvim u duhu devetnaestovekovnog markiranja gradskih prostora. Tako ćemo pod jedan naknadno osmišljeni ideološki kišobran staviti trg koji je poslednjih nekoliko godina doživeo veliku urbanu transformaciju pretvorivši se u jezgro, zajedno sa Ribljom pijacom, nove turističke i prostorne ponude Novog Sada, grada koji nema puno pravih gradskih trgova. Učitavanje novih/starih ideoloških matrica u javni prostor jedne gradske zajednice, sve više okrenute prema turizmu i kulturi, ne šalje dobar signal građanima i gostima grada.

Na nesporno pozitivne slučajeve rekonstrukcije starih originalnih spomenika kralju Petru u Bijeljini – podignut 1937. rad vajara Rudolfa Valdeca, srušen 1941. i obnovljen 1993. – i Zrenjaninu, ovde se ne možemo pozivati, jer spomenici u Novom Sadu nikada nisu bili podignuti za razliku od navedenih koji su surovo uklonjeni i uništeni od strane ustaške, mađarske i nemačke okupacione vlasti. Gomilanje znamenja prošlosti nije najbolje rešenje u želji da se sačuva uspomena na znamenite ličnosti, kakvi su bez sumnje kraljevi Petar i Aleksandar, i može postati čist autogol u odnosu na nove generacije kojima se predstavljaju ličnosti, pa i pojave koje se pokušavaju revalorizovati u sasvim dnevno-političkom kontekstu. Da li je potrebno više podsećanja na kraljeve Petra i Aleksandra? Na novosadskom primeru, pomenuti reljefni medaljoni iznad glavnog ulaza u Banovinu i onaj nestali u Sokolskom domu (koga bi u svakom slučaju trebalo, ako je moguće, rekonstruisati i vratiti na svoje mesto u predvorju današnjeg Pozorišta mladih, što bi imalo istorijskog smisla), pored ulica, bulevara i škola, čini se sasvim dovoljno.

Loša iskustva sa spomenicima podignutim u Novom Sadu i Beogradu poslednjih desetak godina – skoro stopostotni promašaji kada je reč i u izboru autora, uglavnom bliskih vlasti, kao i lokaciji spomenika – trebaju da nam služe za opomenu, jer svakako je lakše spomenik podignuti nego ukloniti. Kako izabrati temu i lokaciju, da li ta odluka treba da se sruči na leđa naših mlađih sugrađana koje niko ništa ne pita, da li estetika devetnaestog veka može da doprinese poboljšanju lokalnog urbanog prostora, samo su neka od brojnih pitanja koja prate problematiku spomenika u srpskom javnom prostoru.

Montaža: Miroslav Šilić

Podgrevanje monarhističkih ideja u javnoj memoriji, sa pozicije (trenutne) političke moći, pa i sile, deluje posve besmisleno ne samo u ovom vremenu druge decenije XXI veka već i zbog činjenice da su današnji građani oslobođeni ideološkog pritiska vezanog za uređenje svog javnog, urbanog prostora. Nametanje ovakvih rešenja čak i samih tema, a potom i dosta skupih i necelishodnih, pa i nepotrebnih rešenja, građane gura u još dublju izolaciju i narastajuće nezadovoljstvo prema tretmanu naše, kolektivne istorije i znamenja kojima se ona danas predstavlja.

Dakle, propuštene istorijske prilike, koje se nažalost nisu desile iz različitih razloga, kao svojevrsne prepravke istorije nisu poželjne čak ni u slučaju da se želi dobro. Posle svega čini se da je čitava akcija samo nemušto i namešteno ispipavanje terena za tu akciju od strane teledirigovanih direktora nekih od ključnih kulturnih institucija grada i pokrajine, na čelu sa nevidljivom direktoricom Muzeja Grada Novog Sada. Čitava akcija kao da ne pripada našem nego nekom bivšem, pa već i duboko prevaziđenom vremenu, u kome svi mi, osim osione, a sada već i razularene vladajuće politike, postajemo najobičniji taoci davne prošlosti. Štaviše, čitava situacija može izazvati sasvim kontraproduktivne efekte. Kada neki od ovakvih pokušaja/akcija prođe brojne stadijume i birokratske puteva gradske vlasti, koja ima sve ingerencije za podizanje javnih spomenika (kome, gde i kako), predlozi nadležnih komisija u kojima sede ljudi koji nisu upoznati niti zainteresovani, već po ustaljenom običaju glasaju na osnovu partijskih interesa. U trenutku kada u Novom Sadu ne postoji, recimo spomenik najznamenitijem i najučenijem Srbinu svoga doba – Zahariju Orfelinu (Vukovar, 1726 – Novi Sad, 1785), književniku, naučniku, bakrorezcu i kaligrafu, dugogodišnjem stanovniku grada, čini se deplasirano govoriti o podizanju spomenika kralju Petru. Mogućnost ideološke manipulacije javnom sferom i urbanim okruženjem, koje je, ne zaboravimo, javno dobro, beskrajno je velika.

(Autonomija / Montaža: Miroslav Šilić)