Skip to main content

TEOFIL PANČIĆ: Garancije za Mladića – tragedija ili farsa

Stav 15. сеп 2017.
4 min čitanja

Ministarka pravde u Vladi Srbije Nela Kuburovi? potvrdila je ono o ?emu se ve? neko vreme govorilo kao o vrlo izglednoj, zapravo izvesnoj stvari: da ?e Vlada ubrzo i zvani?no dati garancije za privremeno puštanje na slobodu Ratka Mladi?a, pritvorenika haškog tribunala, radi le?enja u Srbiji.

Ako bi se to dogodilo, Mladi?, naravno, ne bi bio prvi pritvorenik i gra?anin Srbije koji se našao na privremenoj slobodi radi le?enja: tako je bilo ili je još uvek, izme?u ostalih, s Jovicom Staniši?em i Frankom Simatovi?em, a da se i ne govori o Vojislavu Šešelju, ?iji je slu?aj u neku ruku specifi?an, kako to sa živopisnim ?etni?kim vojvodom i ina?e biva.

Tako gledano, suvo „legalisti?ki“, u pitanju je gotovo rutinska stvar, pa nema razloga za neku posebnu pažnju javnosti. Samo što su i pravo i politika i istorija i život uopšte mnogo širi i složeniji od ovako „fiškalskog“ gledišta, ma koliko neko pokušavao da se pravi da se ne dešava ništa posebno.

Štošta je u vezi s Ratkom Mladi?em (i Radovanom Karadži?em) izvan svakog standarda, pa ?ak i onog na koji smo navikli kad su u pitanju pritvorenici haškog Tribunala. Najpre, Mladi? je, kao i Karadži?, optužen za direktno u?estvovanje u genocidu u Srebrenici i niz drugih najtežih zlo?ina postjugoslovenskih ratova, pre svega onog u Bosni i Hercegovini. Potom, Ratko Mladi? je bio i ostao – makar kao figura, pa utoliko i bez obzira na vidno narušeno zdravlje, ako ne i elementarnu prisebnost – jedan od „idola“ srpske ekstremne desnice, i jedan od centralnih simbola ratno-politi?kog napora srpskih elita iz devedesetih (leksikom Tribunala to se ipak zove „udruženi zlo?ina?ki poduhvat“) za stvaranjem jedinstvene države svih Srba, maksimalno „etni?ki o?iš?ene“. Njegova se (i Karadži?eva) simboli?ka težina ne može ni slu?ajno iole ozbiljno porediti s onom koju su imali poluanonimni „udbaški“ šefovi ili mediokritetski politi?ari iz Miloševi?evog kadrovskog špila, pokupljenog sa politi?kog otpada famozne „Osme sednice“.

Zbog toga, i još mnogo ?ega drugog, garancije za Mladi?a, to jest njegov mogu?i povratak u Srbiju – a s obzirom na njegovo stanje, pitanje je da li bi u tom slu?aju ikada više bilo njegovog povratka u Hag, osim ako ne bi u „otadžbini“ volšebno procvetao, kao ?udesno oporavljeni Šešelj – teško da mogu da budu samo rutinska i „humanitarna“ stvar.

Na ionako rovitoj politi?koj sceni to bi sigurno dovelo do izvesnih pomeranja i potresa, ekstremna desnica bi verovatno dobila krila, a s druge strane, ne bi ni „proevropska“ opozicija odolela da ne podseti kako je donedavni premijer, a sadašnji predsednik Srbije Aleksandar Vu?i? ne tako davno, nema ni desetak godina, hteo da od Skupštine Srbije napravi „sigurnu ku?u za Ratka Mladi?a“, i kako je tablu s imenom Bulevara Zorana ?in?i?a prelepljivao natpisom „Bulevar Ratka Mladi?a“.

Nije, uzgred re?eno, deplasirano spomenuti i ?injenicu da se Mladi? krio pred poternicom dugi niz godina, prkose?i tako zvani?noj politici svoje zemlje o saradnji s Tribunalom (na stranu sad koliko je ta politika u nekim fazama bila iskrena i dosledna), i da je tokom tog skrivanja ozbiljno ugrozio sopstveno zdravlje, pa je nejasno kakvu to moralnu obavezu prema njemu Srbija, nakon svega, uopšte može da ima.

Zašto je, dakle, vlast u Srbiji (?itaj: Aleksandar Vu?i?, osim ako stvarno ne mislite da se tu za nešto pita „figurativna“ premijerka Ana Brnabi?, ili bilo ko drugi) po svoj prilici prelomila da da garancije za Mladi?a – što, doduše, ne zna?i nužno da se iskreno nada da ?e te garancije uroditi plodom? Po svoj prilici, zato što je negde procenjeno da bi i „patriotsko“ zalaganje za Ratka Mladi?a moglo da godi znatnoj ve?ini glasa?a i simpatizera vladaju?ih stanaka, i da bi predstavljalo jedan od elemenata neophodnog balansa u odnosu na „nacionalno popustljive“ strateške poteze, pre svega one u vezi s Kosovom. Na primer, ovako: jeste, aminovali smo ulazak Srba u vladu Ramuša Haradinaja kojeg smo prethodno godinama prikazivali kao samog ?avola, ali zato, s druge strane, eto nama (ispod glasa) legendarnog generala Ratka kod ku?e…

Možda ovo nekome zvu?i isuviše jednostavno, ali metodološka je greška precenjivati složenost i suptilnost ovakvih kalkulacija: one su rudimentarne jer nije ni potrebno da budu druga?ije, pošto ra?unaju na sentiment onog dela društva kojem mnogo više od toga nije ni potrebno za „sre?u“.

Onaj drugi i bitno druga?iji deo javnosti na ovom ?e se mestu zapitati kakva je tu „vajda“ Srbije od takvog, moralno i eti?ki, a bogme i politi?ki, krajnje dubioznog poteza? Naro?ito ako se prisetimo ?injenice – a kamo sre?e da je nismo nikada ni zaboravili – da je baš sadašnja vlast, s obzirom na li?ne politi?ke istorije ve?ine njenih vode?ih ljudi, poslednja koja bi smela tako olako i jeftino da se poigrava s ionako vrlo površnim i tankim uverenjem relevatnog me?unarodnog faktora (kad za sopstvene kriti?ki nastrojene i dobro pamte?e gra?ane ve? ne mari) da se istinski promenila u odnosu na one svoje mladi?ke i „mladi?evske“ rane radove.

Kad smo ve? kod „marksisti?kih“ naslova, možda je ovo dobar povod da se prisetimo da je Karl Marks pisao da se istorija, premijerno odigrana kao tragedija, reprizno ?esto ukazuje kao farsa. Premijerno ukazivanje Ratka Mladi?a u našoj istoriji nesumnjivo je bilo tragedija za sve, ?ak i za njega, a najviše za njegove žrtve; novo bi moglo da bude farsa, ali u toj farsi on odavno ne režira ništa (jedva da i igra), za razliku od nekadašnjeg „kuma“ jednog novobeogradskog bulevara, koji je hteo da „pokloni“ baš njemu, Mladi?u: ne zato što nije znao za šta je ovaj sve optužen, nego baš zato što je to odli?no znao.

(Slobodna