Skip to main content

MIJAT LAKIĆEVIĆ: Digitalizacija i/li kanalizacija

Stav 29. јун 2017.
4 min čitanja

U pravu je Sanda Rašković Ivić kad kaže: prvo kanalizacija, onda digitalizacija. U stvari – nije u pravu. Tačno je da mnogim gradovima Srbije nedostaje ne samo kanalizacija, nego i vodovod i druga komunalna infrastruktura – o tome pre neki dan objavljena studija Fiskalnog saveta (o kojoj će ovde ubuduće sigurno biti reči) ubedljivo govori – ali te dve stvari nisu međusobno konkurentne. Princip ili-ili tu ne važi, a digitalizacija bi čak mogla da pomogne da se kanalizacija napravi brže i jeftinije.

Ipak, ne čini se da je digitalizacija najveći i najvažniji problem Srbije, da bi zauzela takoreći centralno mesto u programu mandatarke za sastav nove vlade Srbije. Mada je bilo zavodljivo tokom slušanja pomisliti da se ne nalazimo u Srbiji nego u, recimo, Norveškoj ili nekoj takvoj zemlji. Pravosuđe je, primera radi, u priličnoj meri digitalizovano, ali to nije pomoglo vladavini prava. Naprotiv. Zanimljivo je, kad smo već kod toga, da je vladavina prava jedna od stvari koje Ana Brnabić nije ni pomenula u svom „inaugurativnom“ premijerskom izlaganju. Kao ni Vučić – to je takođe zanimljivo – u svom predsedničkom. Zašto je Ana izbegla ovu temu? Da se to ne bi shvatilo kao podsećanje na Savamalu i implicitna kritika bivšeg premijera? Nije mala Savamala. Kost u grlu predsednika.

Ali, ako već pravimo poređenja, kome se ne dopada ekspoze Ane Brnabić neka pogleda prošlogodišnji Vučićev. Čija prva tačka glasi „Ponosna i samouverena pred svetom“. Srbija naravno. I koji je prepun svakojakih visokoparnih reči, gromopucatelnih fraza i mnogobrojnih citata poznatih istorijskih ličnosti. Anin govor je ipak bio nekako „normalniji“, primereniji jednoj uljuđenoj evropskoj zemlji (kojih je i u Evropi sve manje, ali to je već druga priča).

Još jedan detalj takođe nikako ne treba zaboraviti. Za razliku od „fidelovskog“ Vučićevog, koji je trajao šest sati, Anin govor nije bio duži od sat i 15 minuta. To ipak predstavlja olakšanje.

Tačno je, doduše, da u Aninom ekspozeu nije bilo ničeg radikalno drugačijeg, nikakvog zaokreta u najavi. Ali tog zaokreta nema još od kako je Vojislav Koštunica napravio otklon od Evropske unije i zaokret put Rusije. Vučić čak, takav kakav je, taj put nekako, polako i s mukom, preusmerava ka Briselu (10 poglavlja – otvorenih u pregovima sa EU – ipak nešto znači). Bez garancija da će (se) tamo i stići, ali izbor Ane Brnabić jeste jedan signal ka toj strani sveta. A ko god drugi da je na njenom mestu, ako već Vučić nije, ne bi bio manje „Vučićeva marioneta“ i ne bi bilo realnije očekivati da napravi jači zaokret. Naprotiv.

Šta će, međutim, Ana Brnabić stvarno uraditi, ma koliko to malo ili mnogo bilo, tek ćemo moći da vidimo. Nešto u ekspozeu budi nadu, ali je nešto drugo gasi. Jer, jeste Ana Brnabić kao svoju i „misiju“ nove vlade izričito navela „modernizaciju našeg društva“, ali nekako tu modernizaciju shvata previše tehničko-tehnološki. Kao da zaboravlja da je modernizacija pre svega „vrednosni fenomen“. Ono, pamtimo mi i ekspozee koji su kipteli od proevropskih obećanja, pa ispade ćorak. Hartija sve trpi.

Sumnji naročito nisu lišena ni dva inače možda najvrednija segmenta izlaganja buduće predsednice Vlade Srbije – obrazovanje i preduzetništvo. U stvari, moglo bi se reći da digitalizacija, obrazovanje i preduzetništvo predstavljaju „sveto trojstvo“ njenog „modernizacijskog paketa“, tj. programa nove postave u Nemanjinoj 11. Ana Brnabić je u pravu kada kaže „da su naši građani spremni za digitalno doba“; i jesu – mada ti koji jesu nisu glasači Srpske napredne stranke – više nego političari. Samo ih treba osloboditi. Nešto od tog pogleda na svet generalno najviše je nedostajalo Aninoj „programskoj filozofiji“.

Obrazovanje koje podstiče analitičnost i kreativnost, škola koja ne proizvodi „bubalice“ (što se lepo videlo u testovima na maloj maturi) potrebna nam je kao hleb nasušni. Ali, nastavnički kadar, od dna do vrha prosvetne piramide, pokazao se kao najtvrđi orah u borbi protiv modernizacije (gde su ogroman animozitet pokazivali već prema samom terminu).

„Vizija ove vlade je razvoj preduzetništva zasnovanog na znanju i inovativnosti“ – čista petica za ovu rečenicu. Ali, od Nenada Popovića kao ministra za inovativnost mogu se očekivati uglavnom inovacije u pronalaženju prepreka na putu ka EU, šta bi drugo.

Ana Brnabić s pravom kao problem ističe podatak da se na listi Svetskog ekonomskog foruma Srbija po sofisticiranosti proizvodnog procesa nalazi na 119 mestu (od 138 zemalja). Ali je po vladavini prava još gora: po kvalitetu institucija na 120, po nezavisnosti sudstva na 123, a po zaštiti svojinskih prava na 128. mestu. A od 16 prepreka za biznis navedenih u tom izveštaju, na trećem mestu po značaju nalazi se – politička nestabilnost.

Kapital je plašljiva zverka; atmosfera državnih udara, vanrednog stanja a napose otvorenog nasilja nad poslovnim ljudima i njihovom imovinom, nekad u pola noći ali i u po bela dana, nije „ozračje“, što bi rekla bivša braća Hrvati, koje pogoduje „cvetanju hiljadu biznis cvetova“, nego samo izdancima u staklenoj bašti vlasti. A onda nema ni investicionog poleta ni Srbije kao regionalnog lidera. Dakle – jačanje institucija, odnosno jačanje demokratije i dijaloga, umesto proglašavanja kritičara vlasti za neprijatelje države i izazivanja podela.

Ana Brnabić, međutim, kada je o tome reč ponavlja Vučićevu tezu da nema podela pošto je, navodno, na drugoj strani samo 16 odsto građana. To je naprosto, blago rečeno, falsifikovanje stvarnosti. Čak i da je Vučić dobio toliko glasova koliko (se) tvrdi – a postoje vrlo utemeljene sumnje da ih je ukrao makar nekoliko stotina – to je samo malo više od polovine izašlih na izbore. A i tu polovinu namakao je ucenama, pritiscima, pretnjama, podmićivanjem, zastrašivanjem… I Vučić to zna. I može koliko god hoće da se pravi da ne zna, svi znamo da zna, jer je taj sistem on instalirao. Na kraju, najvažnije, više od dve trećine punoletnih garađana Srbije nije glasalo za Vučića. Valjda i ti ljudi nešto treba da znače svakoj vlasti, pa i Ani Brnabić. U redu je da prava ima manjina, ali treba da ih ima i većina, zar ne?

(Peščanik)