Skip to main content

Latinka Perović: Žalimo što je Đinđić ubijen, a ne pitamo zašto se to dogodilo

Građani 12. мар 2017.
4 min čitanja

I danas, četrnaest godina posle ubistva Zorana Đinđića, srpsko društvo je, zamenom teza o uzrocima i posledicama sloma Srbije na kraju 20. veka, ostalo u nesporazumu s njim, ali je danas, čini se, taj nesporazum mnogo jasniji.

Ontološka suprotnost Slobodana Miloševića, kako je sebe video, Zoran Đinđić je među liderima opozicije bio njegov najopasniji protivnik – ali je tek sa mesta prvog postkomunističkog premijera sam postao svestan razmera katastrofe. Sve je bilo trulo. Govorio je: gde god zgaziš, to nije minsko polje, već tepih. Nagovestio je orijentaciju vlade na čijem se čelu našao: raskid sa ratnom politikom i osuda ratnih zločina; saradnja sa međunarodnim institucijama stvorenim u tom cilju; učešće zemlje u evropskim integracijama; promena normativne osnove državnosocijalističkog modela društva, a zatim dug rad, kroz sinhrone reforme na promeni mentaliteta; kroz angažovanje svakog pojedinca u promenama – stvaranje građanina.

Protivnik koga nije bilo moguće ni locirati ni personalizovati, jer je bio sadržan u mentalitetu, odmah je reagovao. Odgovorio je političkom i ličnom diskreditacijom Zorana Đinđića: izdajnik, plaćenik, tajkun. U traženju načina kako da se on spreči nije bilo mnogo invencije – išlo se do njegovog ubistva. Kada je do njega i došlo, nastao je šok: stotine hiljada ljudi na njegovom sprovodu ali i trijumf „dubinske palanke“. Ubrzo, postuhumna diskvalifakacija, ravnodušnost prema sudskom procesu optuženima za ubistvo. Sve to – bez protesta, a pogotovo revolta, čak i Demokratske stranke. Oglašavali su se samo malobrojni pojedinci, a zatim se sve završilo u ritualnom obeležavanju 12. marta: žalimo što je ubijen ne postavljajući pitanje zašto se to dogodilo.

Ipak sa tom dominantnom tendencijom, paralelno, pre svega među mladima, odvijao se proces rekonstrukcije onog što su oni nazvali vizijom Zorana Đinđića. Objavljivane su Đinđićeve knjige i ta inicijativa zaokružena je izdavanjem njegovih sabranih dela u pet tomova.

Izuzetno značajan, ni ovaj poduhvat nije doveo do promene odnosa srpskog društva prema Đinđiću. Istina, Srbija danas nije ista kao što je bila uoči i neposredno posle njegovog ubistva. Ali, ako se i danas često čuje pitanje; da li se ona vraća 90-im godinama, onda znači da u njoj nešto suštinsko nije promenjeno.

Potonje vlade opstruirale su otvaranje zemlje prema Evropi. Odbijale su saradnju sa međunarodnim institucijama i krivile Đinđića zbog izručenja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu; skrivale su od pravde optužene Radovana Karadžića i Ratka Mladića i zbog toga bile uslovljavane od Evropske unije. Za to vreme Srbija je stagnirala i sve dalje bila od realnosti koja je proizišla iz ratova 90-ih godina.

zoran djindjic preds vlade
Ubistvo Zorana Đinđića – trijumf „dubinske palanke“

Na političkoj sceni Srbije postepeno se išlo ka monističkom partijskom sistemu. Dvocifreni broj političkih stranaka, kako je govorio Đinđić, s istim programom (tržišna privreda, pravna država, parlamentarizam, ljudska prava) sve manje je ličio na alternativu. Sve stranke su svoje programske ciljeve lepile na socijalno-ekonomski supstrat, pretendujući na učešće u vlasti.

Zbog toga su odbijale ujedinjavanje i najzad bile obesmišljene onda kada je najbrojnija i tradicionalno najdublje ukorenjena partija – Srpska radikalna stranka, promenila ime u Srpsku naprednu stranku i formalno preuzela program opozicije. I Evropska unija se tome prilagođavala kombinujući pritisak i laskanje.

Došlo je, posle dugog oklevanja, do pregovora Srbije sa EU, koja je i sama već bila u krizi, i sa Prištinom. Ali su pitanja proizišla iz ratova 90-ih godina, i to u već promenjenim međunarodnim odnosima, ostala otvorena. A možda i više od toga, ostala je nerazrešena istorijska kontroverza Srbije: kako modernizovati državu i društvo da bi postala kompatibilna sa razvijenim okruženjem? Drugim rečima, kako prestati s imitacijom izlaska iz zatvorenog društva a, u suštini, to i dalje ostajati.

Već od izbora 2012. godine a naročito u tekućoj kampanji za predsedničke izbore, izoštrava se pitanje odnosa ekonomsko-socijalnog modela društva i demokratije, to jest slobode u društvu. S jedne strane, koaliciona vlada vrši izvesne ekonomske reforme i nastoji da uveri biračko telo da se u Srbiji, zahvaljujući tim reformama, već danas živi bolje. U ime toga, svaki drugi predsednički kandidat, osim vladajuće koalicije, smatra se subverzivnim. Politički protivnik se tretira kao neprijatelj, što unosi strah i uništava potencijale društva. Biračko telo se poziva na jedinstvo, pri čemu je glavni činilac homogenizacije, kao uvek, nacionalizam. U isto vreme, opozicione snage, i same rezervisane prema radikalnoj ekonomskoj transformaciji države, ograničavaju svoj program na izbor novih nosilaca ustavnih ovlašćenja, u krajnjoj liniji – vlasti. To nije novo. U poslednjih četvrt veka demokratska opozicija je svoje ciljeve ograničavala najpre na uklanjanje Slobodana Miloševića, a zatim Vojislava Koštunice i Borisa Tadića. Sada pak na uklanjanje Aleksandra Vučića. U strahu da sinhrone reforme društva biračko telo neće prihvatiti, svaki od kandidata zazire da ih otvoreno zastupa.

Podsećanje na sve ovo, u četrnaestoj godini od ubistva, neophodno je da bi se razumeo i odnos srpskog društva prema Đinđiću. On je, pre svega, nastojao da što dublje prodre u srpsku tradiciju. Delom te tradicije smatrao je i razdoblje socijalizma koji je u Srbiji nastao iznutra. Polazeći od toga, pisao je; „Na temelju ruralne i patrijarhalne osnove nastaju institucije individualnog društva. Nestalnost tih institucija može se objasniti nestalnošću njihove osnove, jer njihova prirodna osnova jeste jedno individualizovano društvo, kojeg kod nas nema. Evoluciono je neverovatno i zaista izuzetno složeno što na toliko nepovoljnoj osnovi nastaje politička konstitucija. Međutim, ako danas pokušavamo da objasnimo naše savremene probleme, moramo se vratiti toj protivrečnosti.“ Poznavao je srpsku tradiciju, razmišljao s obzirom na nju, ali je srpsko društvo posmatrao iz perspektive moderne. To od njega ostaje i to treba tražiti, pre svega u njegovom pisanom delu.

Njegov pokušaj kao premijera da Srbija počne suštinski da se menja deluje danas udaljen, kao da je učinjen pre sto godina.

(Blic)