Skip to main content

Od tolerancije mladih u Vojvodini ostao je mit

Marginalci 23. јан 2017.
6 min čitanja

Decembarsko „Istraživanje položaja i potreba mladih u Srbiji“ agencije Ninamedia pokazalo je da su mladi od 15 do 30 godina u Vojvodini izgubili epitet koji ih je dugo pratio – da su otvoreniji i tolerantniji od ostatka Srbije.

Broj mladih Vojvođana i Vojvođanki koji bi rado učestvovali u programima omladinskih razmena sa zemljama regiona je vrlo mali i u proseku je jednak ostatku Srbije. Sa Željkom Stanetićem iz Vojvođanskog građanskog centra pričali smo o tome kako je tradicionalno tolerantna Vojvodina došla u ovakav položaj, barem kada su mladi u pitanju.

„Pitao sam svoje kolege šta misle o tome, šta čovek, kada čuje tu informaciju – šta mu je prva pomisao i svima je bila ista. Vojvodina nije izolovano ostrvo i sve što utiče na mlade u Srbiji i regionu ne zaobilazi Vojvodinu. U poslednje vreme ništa se ne radi kako bi se mladima predstavio potencijal otvorenosti prema regionu, naprotiv, idemo ka sve užem prostoru. Mladi u Vojvodini, kao i u ostatku Srbije, konzumiraju isti medijski sadržaj, oni su u istom školskom sistemu, sve što ih okružuje je vrlo slično i onda se dovodi u pitanje da li stari indentitet Vojvodine može opstati u stanju kakvom sada jeste.“

Stanetić misli da rezultati mogu biti i gori, jer stvar volje shvatanja potencijala saradnje nije nešto s čim se rađamo. Neko mora da nam razvije tu kulturu i predstavi nam na pravi način – šta vi možete da dobijete od toga i zašto je to dobro.

Novinar Vojvođanskog istraživačko-analitičkog centra Darko Šper nije iznenađen rezultatima istraživanja. On se druži s ljudima koji imaju i stariju decu i misli da se s mladima ne radi dovoljno.

„Prvo, nemaju osnovno kućno vaspitanje, da ne utiču na njih seterotipi koji su sve prisutniji, a posebno su mi interesantne dve stvari u istraživanju – koliko mladi putuju i ti koji putuju, koliko često putuju i u koliko su zemalja bili. I oni koji putuju nisu bili u više od tri, četiri zemlje, u poslednjih godinu dana pola njih nije putovalo nigde. Mislim da to nije dovoljno. Deprimiralo me je da 70 posto njih ne zna za programe poput Erazmusa, oni bi se razmenjivali, više od pola njih bi išlo u inostranstvo da se školuje i radi, a kada ih pitaš koji su to programi oni nemaju pojma, zato što su preokupirani glupostima, to moram reći. Čitaju dnevnu štampu preko interneta, gde je cilj što više klikova, umesto da uzmu literaturu na engleskom, jer se njih 70 posto hvali da ga zna, da iščitaju to i traže svoju šansu.“

Šper ukazuje da mladi ne žele saradnju sa Hrvatima i Albancima zbog tenzija koje nam svakodnevno serviraju političari – i hrvatski, i albanski, i srpski. To se odražava i na mlade, oni to slušaju, upijaju i stvaraju animozitet s najbližim komšijama. Mlada glumica Danica Grubački, koja je ciljna grupa istraživanja, rekla nam je da su rezultati loši i da takođe nije iznenađena.

„Ne bih da pričam opšta mesta, ali mislim da je to posledica devedesetih, koje mislim da i dalje živimo – Vojvodina, koja bi trebalo da je multikulturalna sredina nije se baš pokazala kao tolerantna i otvorena. To je posledica zatvorenosti, pokazatelj dekadencije u odnosu na prethodna vremena, ali ne mogu da pričam o njima jer sam rođena 1993. Mogu da zamislim šta je u njihovim glavama, to je moja predrasuda o njihovom mišljenju. Problem je zbog nepoznavanja zemalja. Ljudi imaju tendenciju da daju čovekolike osobine drugim zemljama, kao da su to osobe, a ne skupovi kultura i ljudi, gradova i religija.“

Isidora kaže da su, očekivano, Albanija i Kosovo najmaje popularni i Hrvatska za njima, što je „potpuno besmisleno“, a popularnost Bosne ovako objašnjava:

„Mogu samo da pretpostavim da je to zato što se Srbija i Bosna razumeju po jednakom nenapredovanju, to je moje mišljenje šta bi moglo biti u glavama tih ljudi, a Slovenija je najpopularnija. Ona nam je najdalja, imamo najmanje veze s njom, ali ona je ta koja je uspela, ona je ekskluziva i nekako je naša, pa je zato popularna.“

Govoreći o problemima koji su urušili vojvođansku otvorenost, Stanetić izdvaja našu blisku ratnu istoriju koja je „totalno zamutila vodu“. Po njegovom mišljenju, malo se šta promenilo.

„Situacija koja se razvila za vreme rata praktično je i danas na nekom nivou održana, samo u mirnodopskom dobu. U medijima i izjavama političara mi idalje imamo poluratno stanje, samim tim vi ne želite da sarađujete s onima s kojima ste u tom odnosu. Mi u VCC često razmišljamo šta bi bilo potencijalno opasno da se bavimo i prošle godine se ispostavilo da je od bilo koje teme kojom smo se bavili, od Srebrenice, za koju očekujete da ćete imati negativne komentare, najveći broj negativnih došao na naš poziv za posetu filmskom festivalu u Prizrenu, letnjem festivalu dokumentarnog filma na kom mladi mogu da sretnu ljude iz celog regiona i sveta, jako je zanimljiv događaj. Meni je bilo neverovatno da je najveći deo agresivnih komentara došao na vest o tome.“

Naš gost pokušao je da se stavi u tuđu situaciju – nekoga ko nikada nije bio na Kosovu i upoznao mladog Albanca i veruje da bi imao neku vrstu straha posle situacije sa vozom za Kosovsku Mitrovicu. „Da sam neko ko nema informacije i imam okruženje kakvo imam, pogotovo medijsko, verujem da bih imao odbojnost ili strah za sopstvenu bezbednost. Mislim da ovo političari u regionu žele da održe kao redovno stanje jer su tako njihove pozicije sačuvane, a mi ostajemo u svojim torovima koji nam smrde, ali nam je unutra toplo i pristajemo na njih.“

Darko Šper kaže da se vojvođanska posebnost iskrivila i da su nam vrednosti u krizi. Nacije i etničke grupe su se getoizirale, a u periodu dužem iza nas „svi gledaju stvari iznutra, a ne spolja“. I porodice, odakle sve kreće kaže Šper, ne rade dovoljno sa decom, skupljaju informacije na pogrešnim mestima i nedovoljno se informišu kada nešto čuju. Danica Grubački misli da su mladi u Vojvodini izgubili „posebnost“ na polju otvorenosti i tolerancije, ali da ne zna kako se to može rešiti.

„Važno je putovati, nemaju ljudi prilike, a to bi smanjilo predrasude. Učenje o tim zemljama. Još nazadujemo i nažalost mislim da dugo nećemo napredovati. Poznajem ljude o kojima govoriš, mlade iz istraživanja. Oni su svuda oko nas. Važno je da svi mi koji mislimo otvorenije s njima imamo strpljenja, objasnimo im da ih je neko ceo život učio pogrešno. To je usađena mržnja, uče nas generacijski, od malena, da nešto volimo ili ne – bez razloga“, navodi Danica i kaže da bi joj najjači argument u polemici bio „kako drugi ne bi trebalo da imaju predrasude o njihovoj zemlji, tako i oni ne bi trebalo da imaju predrasude prema drugim zemljama.“

A kako se pravi istinska etnička složnost i da li je vojvođanska ikada postojala? Stanetić smatra da situacija stvara posebnost. „Da li su Vojvođani preodređeni da budu više otvoreni prema regionu, naravno da ne. Ali su verovatno živeli u klimi gde je ta šarenolikost, nacionalna i religozna, mogla sebe da nadgradi pa da se čita kao specifičnost Vojvodine. Upravo tu je jako bitan uticaj medija, škole i političara. Svaka izjava gradi posebnost nas kao društva, nažalost, u poslednjih deceniju ili dve više razgrađuje nego što gradi.“

Šper s druge strane podvlači da se specifičnosti Vojvodine moraju zaštititi širokom autonomijom Pokrajine, koja se po njemu svela na protočni bojler. „Da postoje neke specifičnosti koje se finansiraju, da svako dobije svoj deo kolača, a niko se ne bavi međuljudskim odnosima i kulturama drugih ljudi. Voleo bih da vidim te studente da mi pričaju o izložbama mađarskih umetnika, o slovačkoj književnosti, ili Slovake koji se interesuju za hrvatsku muziku. Siguran sam da toga ima ali u malim procentina. To nacionalnim politikama odgovara i zato se slažu, nacionalnim politikama koje izdižu naciju iznad građanina. Treba da se živi kao čovek, da nas ne dotiče poreklo, a ovde je decenijama gajeno to nacionalno. Da li je neko ovde prikazivao nekog režisera s Kosova koji je snimio pet filmova i pustio ih, možda ti filmovi nisu o nezavisnosti Kosova, možda su o životu na Kosovu? Kada mi to imamo da gledamo?“

A ima li nade?

Stanetiću i Šperu nadu su ulili ljudi iz Inicijative mladih za ljudska prava koji su, paradoksalno, prebijeni na tribini u Beškoj. „Meni budi nadu tih 30 posto koji znaju za Erazmus, koji su putovali više od pet puta u druge zemlje i tih pet posto koji bi zajedno studirali sa Albancima. To su ljudi koji su ukapirali vrednosti i prednosti koje imamo kao region, a trebalo bi da se svi bavimo time, da pričamo do besvesti o tim stvarima“, kaže Šper, a Stanetić se nadovezuje: „To je mali zrak svetla koji ima potencijal i radi to godinama, da ako bar deset mladih ljudi uspe da osvesti o pravom stanju, da im informacije i probudi želju u njima da sarađuju, a ne biju se s drugima, to je neverovatna stvar i mislim da je jako vredno.“

„To su ljudi koji su organizovali u Beogradu gledanje Svetskog prvenstva u fudbalu i navijali za Hrvatsku i Bosnu, jer mi nažalost nismo bili na tom prvenstvu. I bilo je krcato, ljudi su hteli da razvijaju komšijske odnose, došli su iz Sarajeva i zajedno su gledali Bosnu i Argentinu i bilo je sjajno. To su ljudi koji žele da sarađuju ali ova država im očigledno ne da, servira im osuđene ratne zločince. Šta onda ljudi da misle? Ljudi misle hajde da bežim odavde“, poentira Darko.

(Igor Mihaljević, Oradio)