Skip to main content

LASLO VEGEL: Kako izbeći sramotu?

Autonomija 24. сеп 2016.
4 min čitanja

Poslednja evropska rečenica

U decembru 1935. godine Marai citira Napoleona koji je jednom prilikom izjavio: „Jer sam radije i bolje Evropljanin nego Francuz, pa bih isto tako očajavao, kao vi, kad bih jednog lepog jutra primetio da Evrope više nema.“ Prema Maraijevom mišljenju bila je to poslednja evropska rečenica. Svojim životom bi se poigravao pisac, ili publicista, koji bi napisao ovu rečenicu – uobličio je Marai ovu misao u zimu 1935. godine. Ali, i u jesen 2016. godine isto tako je opasno napisati ovu rečenicu. U tridesetim godinama se Evropa odbatrgala u katastrofu, ali mase nisu verovale onim pojedincima koji su na tu katastrofu upozoravali. Nešto slično se dešava i danas. Političari drže govore i obećavaju, pisci pišu, bankari nude kredite, žene su sve privlačnije, sve lepše i sve ukusnije se oblače, gradski autobusi relativno tačno stižu i polaze, nakupci na pijacama se pogađaju, oligarsi se bogate, siromašni siromaše, prosečni građani se pak, utehe radi, zabavljaju. Uživajmo u životu, ponavljaju, te se potom povlače i zatvaraju se u svoje male stanove, obmanjujući sebe da ih ne dotiče ništa što se u belom svetu događa, s obzirom na to da je katastrofa „samo“ međunarodnog karaktera. Ubeđuju sebe: ako najure „migrante“ iz zemlje, biće posla, stanova, mira, premda je pitanje izbeglica samo jedan od segmenata gubitka Evrope. Naš sopstveni kukavičluk gubi Evropu, jer iz pukog kukavičluka ne smemo da budemo Evropljani, ne usuđujemo se da ponovimo „poslednju evropsku rečenicu“. Naši potomci će s nevericom otkriti posledice i greh antievropeizma, nažalost, prekasno, jer tada će Evropa biti samo jedan kontinent – i ništa više.

Nada

Glavom o stvarnost. Možda bi na taj način bilo moguće izbeći sramotu?

Nonparel-multikulturalizam

Kad mi ponekad uspeva da pobegnem iz svoje radne sobe, najradije se šetam u centru grada. Tražim, valjda, zagubljenu dušu Novog Sada. Možda ću je i pronaći, ohrabrujem sebe, ako ne baš sad, onda bar u poslednjem, najposlednjijem času. Ljudi na ulici sve više govore o politici, hvale na sva usta premijera i grde vladu, a onda na izborima glasaju za istu tu vladu. Potpuno apsurdna situacija. Neću razrešiti ovu misteriju, jer nisam politički analitičar u ozračju ove ili one stranke, kojih – analitičara – u poslednje vreme ima kao zvezda na nebu. Jedne potpomaže jedna, druge druga partija, te stoga njih i ne zanima misterija, nego partija. Radije čitam nezavisne komentatore kojih se partije gade, kao da su okuženi. Ja nisam, međutim, ni analitičar iz ozračja neke stranke niti nezavisni komentator, već samo svedok i posmatrač koji se pomalja iz svojih knjiga. Gombrovič se pitao, pišući svoj dnevnik: „Sa sobom razgovaraš, da bi drugi ćutali?“ I ja sam na neki način na tim pozicijama. Analitičari su prezasićeni lojalnošću, a nezavisni komentatori su nezamislivi bez velike doze samopouzdanja. A meni nedostaje i lojalnosti, i samopouzdanja, zato i ostajem pisac dnevničkih beleški i posmatrač. Kao svedok godinama posmatram novosadsku misteriju: plod političkog braka Srpske napredne stranke i Saveza vojvođanskih Mađara. Posle bezmalo tri godine s ne malim zaprepešćnjem shvatam da ovaj brak nalikuje na luk Pera Ginta. „Hej, koliko slojeva ovde ima, grdnih! / Zar seme nikad neću pronaći?“ – kaže u jednom znamenitom monologu Per Gint koji u šumi skuplja divlji luk. Hodam polako, razgledam, i primećujem da je u gradu sve više natpisa, obaveštenja, to je plod inicijative gradskih otaca, i sa zadovoljstvom konstatujem da natpisa, obaveštenja ima i na engleskom, ali u ovom multikulturalnom gradu ne nalazim natpise na mađarskom. Niti na rumunskom, ni na slovačkom. Te natpise uglavnom okače na zidove nekih javnih nadleštava, da se ima šta pokazati stranim delegacijama. U Novom Sadu je rođen jednojezični multikulturalizam. Postoji, međutim, jedna još bizarnija pojava. Natpis iznad ulaza, na pročelju zgrade Kulturnog centra Novog Sada u Katoličkoj porti svedoči o nonparel-multikulturalizmu: kad je to primetio, dopisnik Noje Ciriher Cajtunga se grohotom, rableovski nasmejao. Na državnom jeziku je ogromnim slovima ispisan naziv ustanove, a na jezicima nacionalnih manjina s takvim sićušnim slovima (nonpareille) da ga ni sa pola metra nije moguće pročitati. Neka građanima bude jasno ko je mali, a ko veliki. I gledajući ovu bizranost, još uvek zacenjeni od smeha, setim se intervjua premijera Aleksandra Vučića koji je dao zagrebačkom Jutarnjem listu, po kojem „naprednjaci pretvaraju Vojvodinu u multikulturalnu oazu“. Vrlo lepo zvuči. Problem je samo u tome što nisam „analitičar“ koji procenjuje političke izjave, što znači da „oazu“ ne tražim u partijskim kancelarijama, niti u govorima partijskih lidera, već u svakodnevnom životu, u ljudskim dušama ili, ako hoćemo, na ulicama, na trgovima gradova. Nastavljam da ljuštim luk, i čitam da novosadski Pravni fakultet nije omogućio da prijemni ispit prijavljeni kandidati polažu i na maternjem jeziku. Sud je dao fakultetu za pravo. Žalba je dozvoljena, videćemo kako će se stvar završiti. Odvajam novi sloj: posle sjajno komponovane vladajuće koalicije i dalje opada broj one dece koja nastavu pohađaju na maternjem jeziku, iako član vladajuće koalicije, Savez vojvođanskih Mađara objavljuje sjajne rezultate. Predlog zakona o proporcionalnom zapošljavanju donekle je pripitomljen i pretvoren u lirski intoniranu preporuku. Međutim, postoji jedan izuzetak: u Somboru, u okviru akcije štednje, otkazan je radni odnos desetorici bibliotekara, od toga bibliotekara srpske nacionalnosti pet, i bibliotekara mađarske nacionalnosti takođe pet. Vrlo dobro: moraju svi podjednako da podmetnu leđa teretu racionalizacije radni mesta. To bi bilo prihvatljivo kad bi polovinu članova gradske skupštine činili Srbi, a drugu polovinu Mađari. Dakle, ima ovakvih bajkovitih sitnica u ovoj partijskoj koaliciji. Ljuštim legendarni luk i naposletku stižem do istine Pera Ginta. Mnogo omotača, a nema jezgra.

Tražiti ili pronaći

U provinciji nije nevolja u tome što pisac dugo traži u njoj svoje mesto, već u tome da ga prebrzo nalazi.

Permanentni hladni rat

Završeni su parlamentarni izbori u Hrvatskoj. Ne znam hoće li se nastaviti hladi rat između Srbije u Hrvatske – hladni rat koji su objavili novinski naslovi. Ko je četnik, a ko je ustaša? Ovakvim pitanjima je krcata štampa. Čini se da ovoj priči nikad neće biti kraja. Zanimljivo je i to da u poslednje vreme s nekakvom ravnodušnošću čitam prve rečenice komentatora, primam k znaju ono što se dogodilo, a onda odlažem novine. Nemam snage ni jedne da iščitam do kraja.

Epitaf

Bio je mudar čovek. Imao je smelosti i da pogreši. Ovaj grob niko ne neguje.

septembar 2016.
Preveo Arpad Vicko