Skip to main content

LASLO VEGEL: Kultura – lišena svesti o pozvanosti

Autonomija 31. јул 2015.
3 min čitanja

U izlogu budimpeštanskih knjižara dominira drugo izdanje romana Mišela Uelbeka: Pokoravanje. Prvo izdanje je rasprodato za nekoliko nedelja. Reč je o knjizi koja govori o tome kako islam osvaja Francusku – pa je i razumljivo da je delovala šokantno na evropsku javnost. Nije za to bila potrebna ni neka velika mudrost kad su okolnosti već bile date, a ljudi razočarani u demokratiju, koja je možda tek jedva nešto više nego pogodbena „podela vlasti između dve rivalne kriminalne bande”. Počelo je tako što su „zaboravljeni užasi fašizma”, na javnu scenu se prokrijumčarila osnažena desnica, što je na kraju odvelo do „radikalnog gubitka nade”. Prema ovoj knjizi, stranka Muslimansko Bratstvo, osnovana nešto posle 2017. godine, zastupala je vrlo umerene stavove, pa su građani na izborima 2022. radije dali svoj glas njima, nego ekstremnoj desnici. Uz podršku socijalista, ušla je u vladu, koja je i u sferi obrazovanja i vaspitanja omogućila da islam bude vladajuća ideologija. Pri tome nije bilo ni pomena o bilo kakvom nasilju ili teroru, već o jednom glatkom, plišanom pokoravanju, jer je islam predstavljao povratak veri. Evropa je, posle liberalizma, naime, tražila novu veru. Komunizam je bio Veliki Eksperiment, otkriće evropski emajlirane nove vere – ali ona je neslavno propala. Ostao je islam koji je bez ikakve upotrebe sile, pobedio. „Niko nije nikad ranije s toliko vehementnosti, odlučnosti predstavljao jednostavnu misao, da je vrh ljudske sreće – pokoravanje”, kaže jedan od protagonista romana. Uelbekova knjiga je ujedno i optužnica protiv raskalašnih, lakomislenih evropskih intelektualaca, koji su u 20. veku postali apostoli potpune duhovne ispraznosti. Uelbek otkriva krajnju onemoćalost, iscrpljenost prosvećenosti i senovitu stranu moderniteta. U romanu napisanom u duhu danas vladajućih kanona, ređaju se fiktivni i stvarni protagonosti. Reč je o anti-modernom delu, što nikako ne znači da je tradicionalističko, jer prezire baš onu tradiciju o kojoj tako nostalgično govore „čuvari tradicija”. Pamflet – rekli bi provincijski književni kritičari, iliti učeni periferijski estetičari. Ali ako baš hoćemo, neka bude i pamflet, knjiga je bogata detaljima analize rezultata parlamentarnih izbora, ili opisa duhovnih strujanja naše epohe. Dakle, takav „pamflet”, koji precizno iscrtava duhovni profil našeg doba. Kad sam zaklopio knjigu, najpre sam se setio Floberovog Sentimentalnog vaspitanja i Stendalovog romana Crveno i crno. Da, ovo delo je uistinu optužnica. Govori (i) o onim intelektualcima koji se profesionalno bave blažim i manje spektakularnim formama dobrovoljnog pokoravanja. Krajnja stanica evropskog intelektualca u potrazi za novom verom jeste islam, odnosno, putevi ekstremizma vode ka islamu. Oni koji još drže govore sa bastiona tvrđava nacionalizma, ili oni koji nalaze oslonac u ideologiji ekstremne desnice, pre ili kasnije završiće u islamu, nagoveštava autor. U islamu će se ukotviti i oni koji utehu nalaze u hermetizmu, jer jednom će i njih zavesti „nova vera”. Đavolska je to vrteška, neće je biti lako zaustaviti i sići sa nje. Što se mene tiče, zanima me već samo to, hoće li neko napisati Anti-Uelbeka?
Kapije i tarabe
Po nalogu mađarske vlade započeti su radovi na podizanju ograde duž srpsko-mađarske granice. Aniko sluša vesti i saopštava da će na ogradi od bodljikave žice biti i kapija. Što bi možda značilo da bi kroz te kapije mogli ilegalno da pređu granicu oni imigranti koji to nečim zaslužuju, dok bi oni bez odgovarajućih zasluga bili upućivani amo-tamo. Istovremeno, politika je sišla na ulice. U Segedinu su prezaslužni rodoljupci pretukli jednu devojku jer je momak s kojim se šetala, opasno ličio na imigranta. U mađarskoj domovini se lovci na izbelice vredno organizuju, osećaju se ovlašćenima da se obračunaju sa proganjanim migrantima.
Moralni glib?
Imre Kertes piše u svojoj poslednjoj knjizi, u Poslednjem svratištu: „Evropa preklinje islam da joj se smiluje, previja se i uvija ponizno pred njegovim nogama. Odvratan mi je ovaj igrokaz; Evropu uništava njen kukavičluk i moralni debilitet, nesposobnost da se odbrani i sasvim očigledni moralni glib…” Unekoliko moram da se složim s autorom. Ne mislim, međutim, da se Evropa ponižava pred islamom, meni se čini da je Evropa u zapanjujućoj, do sada neviđenoj konfuziji, jer se našla u stanju stanju duhovne ispražnjenosti. Ne veruje više u sopstvenu kulturu, a njena kulturalna elita se više ne uzda u vlastitu ulogu. Šta posle svega može da usledi? Mase će okrenuti leđa od kulture lišene svesti o svom pozvanju.
Osećaj praznine
Beskrajno mi je žao što nisam napisao sve ono što sam pre trideset ili četrdeset godina planirao da napišem. Ponekad se poigravam s mišlju da nadoknadim propušteno, ali ubrzo uviđam da svako životno doba ima svoj glas, svoj ton, koji određuje forme, žanrove izražavanja.
jul 2015.
Preveo Arpad Vicko